Izgubljeno u ponosu

Published on

 st1

Sigurno je moguć i najmanje vjerojatan (nepovoljan) obrat, još je sigurnije da će nešto poći naopako baš u najgorem trenu... a najsigurnije da će, kada čovjeka takvo nešto snađe, 'plana B' biti dalje od znamenita svjetla na kraju tunela!

Filipu je satima u glavi bubnjala spontana inačica Murphyjevog zakona, koja mu se nametnula u rano popodne toga proljetnog četvrtka – kad mu je Maja poručila (da nije mogla kraće, hladnije, razornije...): 'Sorry, ne dolazim.' Nije, na kraju rečeničice kojom mu je razorila san o trodnevnom krstarenju udvoje, bilo uskličnika, kao znaka barem nekakva emocionalnog određenja – ništa, samo posve ravnodušna točka. Sitna, crna – na ekranu mobitela učinila mu se rupicom koja paklenom brzinom usisava sve što je planirao, poduzeo, izmaštao... nadahnut žudnjom da se s tom silno izazovnom mladom ženom nađe na osami, na jedrilici između mora i neba, u bezvremenskom stanju konačne iskrenosti.

U prvi mah, zahvatilo ga je nešto između gnjeva i ojađenosti: počeo se pitati koji mu bješe pogrešak korak, koja je njegova riječ mogla uroditi jekom što je razorila njeno dojučerašnje oduševljenje prijedlogom o plovidbi... izborom akvatorija, Lastovskog arhipelaga – kao možebitnoga, nikako obaveznog, cilja – idejom o hedonističkoj pustolovinici u danima na izmaku proljeća, kada Jadran još ne trpi stampedo ljetnih nautičara. U minutama jetke zbunjenosti, pomislio je da ju upita zašto se predomislila... je li to i kraj njihova dvomjesečnog zbližavanja, one delikatne koreografije uzajamnog otkrivanja prožete razgaljenošću zbog sve bogatije topografije dodirnih točaka, bliskosti interesa, mentaliteta, temperamenata; ali, dubina točke-jame na kraju Majinog SMS-a bila je više nego obeshrabrujuća: osjetio je da bi propao u nju kao u bezdan samoponiženja.

st3

Navečer, u indiferentnom žagoru kvartovskog kafića – otkrivši da mu najednom nimalo ne smeta inače iritantno-prebučna glazba, beskonačan niz stupidnih pjesmuljaka 'klapa s mora' – bljesnula mu je pomisao da jest krivac za njezin otkaz, ali ne zbog ishitrenosti njegove zamisli, nego zato što nije, u njezinom ponašanju, prepoznao scenarij, elemente ženske igre... onoga što Igor, svojim bolno-izravnim stilom, zove navlakušom. Tja, nije nemoguće... Kvragu, odavno mu je trebalo sinuti da nije normalno da se neka žena njenih 'gabarita i performansa' ozbiljno zagrije za posve prosječnoga njega – i to do mjere da mu priredi igrokaz o začudnoj podudarnosti bezmalo u svemu važnom za nadogradnju slučajnog poznanstva nimalo slučajnim otkrićima. Ali, što sad?...

Je li mu to palo na um na putu do stana, ili kad je sjeo pred računalo – s namjerom da nemir kasne večeri potisne 'brbljanjem' na facebooku – nije se kasnije mogao sjetiti; zna je samo da ni najmanje nije bio motiviran gubitkom dijela uplate zbog kasnog otkaza rezervacije... dok mu se jest bio razbudio prkos uvrijeđenoga Majinom pljuskom. Nešto ozlojeđenost poniženjem, nešto hazarderska vjera u čudo, možda pomalo i osjećaj da se apsurd apsurdom izbija – njegovom su rukom ispisali bizaran oglas: 'Blind sailing! Damu sklonu avanturi sa sretnim ishodom ugošćujem (besplatno) na trodnevnom jedrenju južno od Splita – na uzajamnu odgovornost.'

st2

Nakon kratkog premišljanja, dodao je 'Diskretne poruke isključivo SMS-om!', upisao broj svoga mobitela, te isključio aparat; nije da se bojao njegova mûka, učinio je to u magijske svrhe – uzdajući se u zoru bogatu 'literaturom'.

Berba i nije bila nešto: devet 'iskaza interesa' ukupno, od toga četiri poništena diskreditirajućom zasijanošću gramatičkim i pravopisnim greškama (a o čemu bi, zaboga, tri dana razgovarao s blagajnicom iz Riedla?), tri litanije kakve ispisuju anoreksičarke izgladnjele od preduga obilaženja oko vrele kaše – jedna dvosmisleno provokativna: 'Jesi li ti normalan?'... i ona u autorstvo koje nije bilo ni najmanje sumnje: 'Ponosa na tu nebulozu mogao si potrošiti, a ni mrve da bi pregrizao, pa me upitao: zašto?'

 

Autor:  Stjepo Martinović