Stjepina ljetna priča: Bataluga

Published on

stjepina ljetna prica

BATALUGA by Stjepo Martinović

Što ćeš tamo? Reći će ti: A oli si doša krepat? Uopće te ne razumijem, zaista — Ksenija se više nego snebivala kad joj sam rekao da bih ovoga ljeta do Jadrana, Škoja. — Pola stoljeća zatireš nostalgiju kao kužnu bolest, a sad joj se predaješ kao alkoholičar spoznaji da više ne može bez pića... da mu je zamračeno stanje uma jedino u kojem ga ne progone pitanja, na koja je odgovore pogubio još za propasti prvoga liječenja.

Ništa joj nisam kazao, ništa uvjerljivo nisam uspijevao smisliti – pa ni ono što bi samomu meni zvučalo kao nekakva istina. Odista, koga ću vraga tamo? Zar nisam, polustoljetnim mûkom, davno odbio od sebe i one koji bi me se htjeli prisjetiti kad stupim na Podgomiljsku rivu? Treba li mi nemir u rodbine, koja će se pitati nije li mi najednom do dijela baštine? Postoji li makar jedan 'memorijalni razlog' otplovljavanju onamo... uvjerljiv u trećem čitanju? Ili sam nasjeo onomu što sam svih proteklih godina prezirao iz dna duše: potrebi da im se pokažem? Da doplovim jahtom u porat koga sam napustio gladan i gol, bos i odbačen, onoga ljetnog predvečerja 1960. godine, kad su me ispratili u internat, na školovanje – kada sam samo ja znao da idem u nepovrat.

— I da znaš, na mene ne računaj! Da i nisam posljednje čime se možeš pohvaliti kao životnom stečevinom, zadnje na što bih pristala jest da me pokazuješ tamo nekakvim rođacima, prijateljima iz djetinjstva... stranim koliko mi samo mogu biti — Ksenija, kad je osjetila da ću otići tamo svim razlozima usprkos, odlučno se iščlanila iz posade; Irenu i Damjana nisam ni pomišljao pitati – i tako sam isplovio sâm, prvi put u dvadeset i sedam godina posjedovanja 'Bataluge' okrenuvši joj pramac prema Mesinskom tjesnacu, Jonskomu moru, istočnoj jadranskoj obali. Onoj s koje je u mom sjećanju nekoć pristiglo njezino ime: starinska riječ za bačvicu, izvedena od mletačkoga 'botta lunga', u kojoj su žene nosile vodu s izvora u kršu. Bio je to hommage mojoj pomajci, upamćenoj s batalugom na plećima, kako oprezno kroči nizbrdicom od Golubova vrela prema selu; Ksenija je pristala da tako krstimo brod tek kad je osjetila da bi me protivljenjem povrijedila do posljednje seizmičke točke u duši.

Komu se Odisej ustinu vraćao... i zašto? Bješe li u njega strah od povratka strašniji od svakoga, pri suočenju s bilo kojom opasnošću što ga je snašla? Ima li taj čin – vraćanja mjestu koga više nema, ljudima koje više ne možemo zateći – ikakva smisla, pa i kao hrana žudnji za samopotvrđivanjem, koja je iščilila satrvena glađu? Što mi sve nije palo na um onih dana i noći laganog jedrenja Tirenskim morem, danju mreškanim laganim mistralom, a noću sjeveroistočnjakom s Apeninskih brda. Zastao sam, na pola dana, u Crotoneu – da protegnem noge i pojedem nešto kuhano, na brodu nisam osjećao nikakve potrebe za jelom – i 27. srpnja ostavio po lijevom boku svjetionik Santa Maria di Leuca... uplovio u Jadransko more, pedeset i jednu godinu nakon što sam ga preplovio bježeći ribarskim leutom prema Pescari, ni najmanje ne sumnjajući, te olujne listopadske noći, da svaki život što mi je u izbjeglištvu suđen može biti samo bolji od onoga koga ostavljam.

Prenoćio sam u marini gradića Veste, na Tremitima, sljedećega jutra usmjerio 'Batalugu' prema Visu... po svježem jugu projedrio pored prvom u životu viđene Palagruže – već u kasno popodne pristao uz komiški mul. Mlada žena u odori granične policije dugo je, s bezbroj pitanja za zabravljenim ustima, promatrala moje dokumente bez ijednoga pečata s nekoga hrvatskog prijelaza... bezglasno iščitavala datum i mjesto moga rođenja, narodnost i državljanstvo... pogledavala zastavu Monegaške kneževine na krmi 17-metarskog Colin Archera, ime koga očito nije mogla odgonetati, ali koje joj je upravo neodgonetljivošću budilo nerazjašnjive asocijacije... u šutnji me nastavila promatrati i kad je prišao carinik s uobičajenim pitanjem – a tada progovorila, kazavši umjesto mene:

— Ne nosi gospodin ništa osim sjećanja... a na njih se ne plaća carina.