Vedran Kabalin izvrstan 17. u cilju prve etape minitransat-a

Napisao/la Krešimir Đakulović Published on .

vedran kabalin u cuilju druge etape mini transataVedran Kabalin je uspješno završio prvu etapu regate miniTransat, na ruti od francuskog grada La Rocchelle do španjolskog Las Palmas-a. Nakon 10 dana 12 sati i 32 minute provedenih na moru Vedran je prošao ciljem kao 17. natjecatelj u klasi serijskih jedrilica u konkurenciji od 56 jedriličarki i jedriličara. Spomenimo i desetak znatno bržih prototipa koji su ostali Vedranu po krmi, kao i činjenicu da je nakon 10 i po dana jedrenja, te prijeđenih 1350 nautičkih milja Vedran zaostao za prvom jedrilicom u cilju samo 9 sati i 8 minuta, što sve skupa dovoljno govori o ovom velikom uspjehu kostrenskog, riječkog, lošinjanskog pa naposljetku i hrvatskog jedriličara...

Već na samom početku regate, nakon dan dva jedrenja, postalo je jasno da Vedran nije došao samo završiti minitransat. Pozicioniran u sredini flote pomalo je hvatao svakodnevni ritam i refule koji su bili na raspolaganju. Prvi, vjetroviti dio regate, držao je priključak sa vodećom skupinom koja se, kako su prolazili dani, sve više rastezala.

Tako je to izgledalo nama, publici za interenetom koja prati srtanice organizatora i tracker, evo što govori Vedran Kabalin o samom početku regate;

"...bio sam negdje petnaesta jedrilica u poretku kad je krenulo – morska bolest! Povraćao sam kao nikada do tada, regata je ionako bila u drugom planu, a usklađivanje svakodnevnog bioritma u prvom, sad sam, već na samom početku regate, bio u "safety modu" – najvažnije je bilo ne dehidrirati! Tek nakon duljeg vremena, vremena koje je tada izgledalo poput vječnosti, uspio sam popiti draminu koju nisam povratio. Srećom imao sam barku punu dvopeka i sličnih pizdarija...uspio sam umiriti želudac...tek trećega dana regate mogu reći da sam ponovo počeo jedriti...."

vedran kabalin minitransat

Kabalin se na samom početku regate kreće između 19 i 29 pozicije u poretku. Nakon dva dana jedrenja flota se približava rtu Finisterra. Tu započinje nova drama. Vedran promatra flotu oko sebe kako malo pomalo sve više "luduje";

"Svi su počeli dizati spinakere i juriti ludo, meni to nije padalo na pamet. Mislio sam se kako imamo još tisuće milja ispred sebe, kako je ovo samo prva etapa... Što se mene tiče, još nisam spreman za to, ja nastavljam, ako treba, i u leptir, poput čarteraša, lagano nizbrdo. Šljuka modus, razmišljao sam o baštunu na čijem je vrhu flok, to mi se tada činilo kao krasna kombinacija... "

Približavajući se vodama Finisterre, među prvima od onih koji su ubacili u višu brzinu bio je Vedranov dugogodišnji prijatelj i kolega jedriličar Slobodan Dado Velikić.

vedran.dado

Nakon dva dana i dvadeset sati jedrenja Vedran i Dado se nalaze na manje od jedne milje udaljenosti i živo komuniciraju. Dado donosi hrabru odluku i diže svoj veliki asimetrični spinaker. Glisira ludo i napreduje u poretku – nakon samo 3-4 sata Dado izbija na 17. mjesto dok Vedran pada na 26.

Što se točno Događalo sa Dadom još ne znamo. Vedran ga je bodrio nakon što je čuo da mu je slomljen baštun. Ali Dado, vjerojatno radi sigurnosti, mijenja kurs prema najbližem kopnu – gradu Porto, u Portugalu. Osim što je slomio baštun i više ne može jedriti najbrže u krmu, došlo je i do proboja trupa...
U daljnjoj VHF konverzaciji sa Dadom Vedran saznaje da je, osim baštuna i rupe u trupu, najveći do tada problem bio i auto pilot. Naime kad ne radi auto pilot kako treba, nemoguće je normalno jedriti spavati i živjeti na samačkim regatama.

Baš u to vrijeme Vedran pomalo dolazi sebi. Morska bolest pomalo prolazi. Ali stres zbog Dadinog privremeng odustajanja mu zvoni u glavi – "Nije sve u luđačkome jurcanju već ima dosta toga i u šparanju..."

"Nisam jedrio luđački, osim kad je bilo dva čvora ili trideset..." komentira Vedran generalno svoje jedrenje.
"Kad sam se napokon oporavio, i počeo biti puno više u regati, a puno manje samac koji povraća u ocean, divio sam se svome autopilotu. Po bonaci i po stvarno jakom vjetru ipak je bolje uhvatiti timun u ruke. Ali po, recimo dvadesetak čvorova, to je ljubav, auto pilot je neopisiva sreća, on je temelj svega...bila su to prekrasna glisiranja...Ja sam kuhao, dok nas je on svojom sigurnom hidrauličnom rukom i osjetljivim elektroničkim mozgom vodio niz valove.

minitransat kabalin losinj

Pomalo sam počeo osjećati neopisivu sreću. Zamisli samo ono što svi mi (jedriličari) sanjamo čitav život – Vječna krma. Koliko sam to samo puta sanjao, krma od Rijeke do Splita i dalje u nedogled...
Bio sam beskrajno sretan, gledao sam svijetlo na svome jarbolu, i "zilijon" ostalih svijetla iznad nas. Bilo je ugodno toplo, jurili smo, nekako regata je tek sad pomalo počela dolaziti u prvi plan.

Mišljenja sam da postoje dva aspekta ove regate. Jedan je natjecanje i drugi oko tebe, ali ono još važnije je boravak na moru. Vrijeme koje prolazi dok se nalaziš na sred Oceana, sam ti i tvoja jedrilica.

Kako sam na radiju, uz prognozu, dobivao i plasman, postao sam sve napaljeniji na regatu. Nije rezultat nikada bio moj prioritet, ali kad čuješ kako si sve bolji i bolji, pomalo se počneš tako i ponašati – jedriti sve bolje i brže.

Negdje između trećega i četvrtoga dana bio sam na timunu cijeli dan i cijelu noć. Gore je bio jedan krat glavnog jedra, flok i veliki spinaker. Počeo sam pomalo hvatati konkurenciju ispred sebe..."

Vodeće jedrilice, nakon gotovo tjedan dana jedrenja, zaustavljaju se u bonacama koje su okruživale akvatorij Kanarskih otoka.
Vedran je tu iskoristio priliku koja se ukazala. Po bonaci nije izgubio strpljenje i predao se malodušnoj melankoniji koju je nosilo sunčano vrijeme bez oblaka i vjetra. Strpljivo je napredovao, mogli bi reći pomalo konzervativnim kursom, bez prevelikih i egzotičnih odstupanja od najkraćega kursa, što je naposljetku rezultiralo napredovanjem u poretku.

vedran kabalin panceta za minitransat

"Kada se, nakon tjedan dana jedrenja, dogodio moj ponovni susret sa flotom to je, kod nas doma na barci, izgledalo potpuno suprotno od onoga kako sam jedrio na početku regate. Moram odmah reći da je aspekt sreće također vrlo važan, tu nema dvojbe.
Približavajući se cilju svi smo skupa opaliti u anticiklonu i potpunu bonacu. To je bilo poput ponovljenog starta.
Ali za razliku od prvog starta, na ovaj sam došao među posljednjima, ali sam zato prvi otišao.
Ja ne znam što ostali rade po bonaci, možda je to prednost nas sa mediterana, ja sam baš kad je počelo biti najsporije bio najluđi, potpuno napaljen, neprestano kormilareći u bonaci pokušavajući uhvatiti i najmanji povjetarac...
Jedriti po sunčanom vremenu bez vjetra je nama sa mediterana uobičajeno, ostalima koji su me okruživali tada na regatnom polju ovi vremenski uvjeti kao da su bili signal za odmor i spavanje. Ja sam baš tada najmanje spavao.

Sljedeća grupa koja je bila ispred mene ostala mi je u pamćenju kao manje više svi imaju neke driftere, jer je tako lakše po bonaci, ali ipak ima dovoljno vjetra za veliki spinaker, i tako ja pomalo ravno prema cilju kroz njih...u bonacama ne spavam. Navijem sat na 10 minuta, tako da me probudi ako mi klone glava, i lagano orca poja u nedogled, koliko god treba..."

Zanimljivo je bilo slušati Vedrana samo nekoliko sati neposredno nakon ulaska u cilj. Bilo je očigledno da je u biti na samom kraju regate ubacio u najvišu regatnu brzinu a da toga nije bio niti svjestan.

Kabalin u cilju 

Na samome kraju Vedran je bio u dvoboju sa jednom damom – Estelle Greck. Dama je naime, kako su se približavali cilju, prestigla Vedrana

"...nitko me nije (pre)stigao kao ona. Čini mi se da ima neki poseban spinaker, malo veći, kao za outrigere dok se još moglo to imati...

Nisam imao niti jedan moment da mi je bilo pun kurac svega. Osim ovo na samom cilju, u bonaci. To kad me prošla ta ženska... e onda sam se naživcirao. Zanemarivo!

Evo sad nakon prve etape čini mi se da je najvažniji nekakav self management, osobno samoupravljanje, dobro rasporediti energiju, što je ključno za prolazak kroz nužne uspone i padove, a tijekom ovoliko vremena na moru naravno da ih ima mnogo.

Moja barka u bonaci i po jakom vjetru jednako je dobra kao i ove nove. Najlošija je po srednjem, e tu nemam šanse, a baš takvi su prevladavajući uvjeti u drugoj etapi...
Krenuo sam u startu u ovu regatu tako da me rezultat ne zanima, a sad me počeo zanimati.
Naime od dviju komponenti regate, natjecanje, i biti sam na moru, mene više interesira ova druga, nakako mi se čini plemenitijom."

Zanimljiva je i bilanca štete koju je Vedran imao na brodu tijekom prve etape; "Pokvario mi se VHF, odnosno mikrofon, pa sam bio u stelth modu, ja sam svih njih čuo, oni mene nisu..." šali se Vedran.
Naime to stvarno nije nikakva šteta, ali čovjek nekako pomisli, a što da je ipak taj VHF trebao za nekoga pozvati u nuždi...iz čega se vidi da ponekad i naočigled i najbenignija šteta može biti opasna.

Zanimalo me je kako je Vedran spavao, i kakvi su snovi kad je dubina ogromna a kopno daleko;

"Nije to nikakvo spavanje. Stalno sam se budio u panici, da je barka na boku, da sve trese, da ću se batit...a ono svaki put sve ok."

A diktafon? To je dobra fora da snimaš prognozu pa je u miru preslušavaš, ali da snimaš samog sebe pa se kasnije slušaš?

"...to sad nećemo, to ima veze sa radom sa sportskim psihologom. O tome ćemo drugi put. Evo već razgovaramo po ure, e pa sad moram zaspati na koju minutu da bi mogao dalje..."