Ironijski odmak kao preduvjet samačkih jedrenja

Napisao/la Krešimir Đakulović Published on .

Sveti nikad

Mnogima, nažalost, disciplina dobro dođe. Neki, na svu sreću, ipak jasnije shvaćaju ovu socijalnu kategoriju, ograničavajuću po osobnost, ali često blagotvornu po izvršnu efikasnost. Disciplina obično proizlazi kao vrlina u hijerarhijski organiziranim društvima.
Brod je kontekst unutar kojeg organizacija prirodno iznjedri sustav koji najčešće predstavlja školski primjer hijerarhijske strukture odnosa moći, zapovjedne odgovornosti, kao i prenošenja zapovjedi.
Do raspada visoko strukturiranih odnosa na brodu dolazi rijetko. Taj fenomen možemo promatrati jedino onda kada se brod nalazi na sidru, u škveru, na remontu, ili na mrtvome vezu.
Možemo primijetiti da se postupna erozija zapovjedničkog lanca događa samo kad se brod ne kreće.

U navigaciji se uvijek mora znati tko je Zapovjednik. U suprotnom vjerojatnost za nasukanje eksponencijalno se povećava.

Sve navedeno nije ekskluzivna karakteristika čovjeka i njegovog organiziranja. Dapače, to su univerzalna obilježja života. Isto možemo pratiti na mikroskopskoj razini, gdje primjećujemo da su skupine stanica koje svoj život provode krećući se najčešće organizirane pomoću centralnog živčanog sustava. Dok one skupine stanica koje svoj život provode na jednom mjestu obično nisu organizirane centralistički.
Najbolji primjer su životinje naspram biljaka. Životinje se kreću te posljedično imaju mozak. Biljke čitav svoj život provode na istom mjestu te potreba za centrom koordinacije svih događanja izostaje.

Slično je sa zapovjednom strukturom, kad postoji organizacija na razini populacije, obično postoje alfa mužjaci ili ženke, te dobro poznati načini kako se to postaje. Tako je kod miševa pa sve do majmuna ili ljudi. Zna se tko je glavni!
Kad nema organizacije na razini populacije, već svatko djeluje za sebe, individualno, onda nema ni glavnih. Tada jači obično svoju moć projiciraju teritorijalno, pa Alfa sibirski tigar ne tlači slabije tigrove od sebe u svojem naumu. Već ga se slabiji klone, a on se ne kloni mnogih ženki koje žive na njegovom teritoriju.

Nezgodna karakteristika ljudskog mozga je njegov osjetljivi kapacitet za kreativnost. Ograničenja u količini i stupnju kompleksnosti mogućih inovacija nema. Kreativnost je beskonačna.
Ali postoje uvjeti koji znatno ograničavaju beskonačni potencijal kreativnog mišljenja.

Disciplina i poslušnost udarni su duo društvenih kategorija koje grade barijere i ograničavaju obzor, nekada čak i do one mjere kad više nije moguće misliti drugačije.

Zašto je to tako? Zašto čovjek ne može istovremeno biti kreativan i discipliniran? Zašto je urednost obrnuto proporcionalna kreativnosti?
Zašto je teško misliti drugačije te istovremeno disciplinirano slušati zapovjedi? - kad se pitanje postavi na ovaj način, odgovor izgleda nekako bliži i prirodniji.
Jer je jednostavno rečeno teško misliti svoje a raditi tuđe, odnosno teško je odvajati svoje djelovanje od svojih misli. Pa kad djelujete po vanjskom nalogu i misli pomalo postaju tuđe. Oni otporniji na tlačenje obično zadržavaju svoje misli, ali doseg istih je neusporedivo manji od prostranstva koja se otvaraju te se mogu istražiti spajanjem slobode vlastitih misli odnosno volje i djela.

Disciplina je dosadna! Iz te tvrdnje proizlazi da je i štetna ali i teško podnošljiva.
Efikasna zapovjedna odgovornost nije moguća bez discipline. Pa iz svega proizlazi da je hijerarhijski odnos najbolje izbjegavati.
Sad smo došli do kolizije želja. Ploviti odnosno jedriti, naspram bivanja što više na liniji vlastitih želja.
Za one koji vole disciplinu i urednost jedrenje će leći poput pleske budali (to samo tako narod kaže, ograđujem se i zgražam nad samom pomisli o nasilju, osobito nad budalama). Za njih ustvari ne postoji kolizija već je jedrenje dio njihovog poslušničkoga sklada kojim sretno plove kroz život.

Onima ostalima preostaje jedino ironijski odmak te spremno žrtvovanje poradi cilja. Ali pametni to uvijek rade na pravu mjeru – isključivo kratkoročno i privremeno.

Čemu žrtva? Odnosno čemu onda jedrenje u paru ili posadama?

Sami ne možete naučiti gotovo ništa, uvijek je potrebna pomoć pametnijih. U suprotnom olako će vaša razmišljanja završiti kao otkrivanje tople vode. Sami ne možete naučiti jedriti, kao niti bilo koju drugu kompleksniju ljudsku vještinu. Kao i u svemu, tako i ovdje morate (privremeno i/ili povremeno) odustati od svojih želja, odnosno od sebe, da bi mogli postati nešto što još niste kroz obrazovanje.

Jedrenje sa posadom često je poput odlaska u školu. Nebitno je tko dolazi kao profesor, a tko kao đak - svatko normalan školu ne voli!
U konačnici potrebno vam je grupno žrtvovanje da bi jednoga dana naučili nešto činiti sami. Ne postoji osoba koja je sama naučila pisati pa čak ni razmišljati, ali su zato mnogi nakon ova dva esencijalna koraka u obrazovanju smislili i napisali sami ono što se tiče svih i svega, a da do tada to nitko nije vidio, čuo ili shvaćao.

Ironično je upravo to da otkrivanje samoga sebe, kao jedriličara ali i sebe u bilo kojoj drugoj ulozi, nužno polazi od tuđeg učenja, gdje mi nužno postajemo djelomično taj drugi. Da ne bi potpuno izgubili potencijal za vlastitu osobnost, naspram stalnog bivanja onim što je okolina od nas napravila, nužno je povremeno potpuno razbiti ovu tenziju između sebe i drugih.
Jedina prava mogućnost je potpuno, ali privremeno, ukidanje drugih, odnosno ukidanje njihovog neposrednog utjecaja odnosno prisutstva.

Ljudi su različiti, pa je sto ljudi često jednako i više od sto čudi. Mnogi tenziju između sebe i okoline ne doživljavaju. Mnogima disciplina ne smeta, ali ih smeta neuspjeh poradi nedovoljne discipline. Neuspjeh poradi nedostatka kreativnosti smatraju višom silom. Pošto niti jedna poslušnost nije savršena ti ljudi uvijek imaju gdje gledati kad žele promjene na bolje – još stroža disciplina mora biti riješenje. Njima je razmišljanje lagano, ali lake misli često vode u teške životne uvijete, samo što je to sad već neka druga priča. Naša je priča ta da ovakvo razmišljanje često boravi u glavama dobrog dijela posada prilikom junačkih bitaka na epskim prostranstvima regatnih polja. Njima je dobro. Ako ste prepoznali sebe među njima blago vama.

Problem je u onima koji prilikom utapljanja sebe u kolektiv osjećaju nelagodu.

Ta nelagoda nije strašna, ali ponekad može doseći razmjere propitkivanja samoga smisla postojanja. Kad takva promišljanja dosegnu razinu koja zahtijeva smišljanje konačnog rješenja, poradi ne izdržljivosti takova bivanja, ključno je znati vlastitu poziciju. Jer kad znate gdje ste, znati ćete i gdje ste krenuli....
Nužno je radi usavršavanja sebe i drugih biti dio kolektiva. Ali također je nužno podrediti sebe u kolektivu na taj način da cilj bude upravo vaše vraćanje sebi. E to je već mudrost.

Plovidba ka konačnom rješenju za one koji iz bilo kojeg razloga jednostavno ne mogu duljim kompromisom sebi sebe ne kompromitirati ima samo jedan mogući kurs:

Potrebno je jedriti sam!