Peticija za slobodu plovidbe i sidrenja

Napisao/la Krešimir Đakulović Published on .

 

img 1355wMore je većini bijeg od utabanih staza urbanizacije i civilizacije. Puno nas je, reda i pravila mora biti, barem u gradovima i svim većim naseljima. Inače niti djelić monstruozne količine Homo Sapiens Sapiensa na kugli zemaljskoj ne bi mogao egzistirati. Kaos, jad i bijeda, otimačina, te pravo jačeg bili bi uobičajeni. More je iznimka, ili nam barem prividno i privremeno zadovoljava onu iskonsku potrebu za netaknutom prirodom.

redmarina

Danas jedino plovidba uz nenaseljenu obalu ili odlazak u planine pruža privremeni bijeg u nevinost prirode. Naravno, za one hrabrije tu je i pučina na kojoj se kopno gubi iza horizonta. Za razliku od planina i planinarskih šatora, današnja plovila pružaju komfor i sigurnost kojeg nudi civilizacija. Plovidba između hrvatskih otočića je ugodna, grbavost mora je na jezerskoj razini, obala je krasna, neiskvarena. Sidrenje je jedan od vrhunaca plovidbe. Odmoriti se, samo ručati, ili prenoćiti na sidru mnogima pruža nezaboravne trenutke. Oni koji vole biti sami, ne vidjeti - te još manje biti viđeni, te su vični moru, ovaj način egzistiranja doživljavaju kao preduvjet vlastite normalnosti, zdravlja i sreće. Sidro time postaje simbol slobode, slobode bez koje se živjeti ne može.

img 1300 w 

Vjerujem da je upravo ta sloboda glavni razlog uspješnosti hrvatskog nautičkog turizma. Izvanredne charter tvrtke, novi brodovi, marine i lučice važan su dio te nautičke priče. Ali bez želje za slobodom sve navedeno zjapilo bi prazno poput naše autoceste – dalmatine zimi.

 Novi zakon o sidrenju je nastavak grubosti, neznanja i bezobzirnosti hrvatske politike prema moru. Ujedno je i logička konzekvenca grabežljivog mentaliteta maskiranog u mit o Hrvatskoj gostoljubivosti. Padom socijalne države taj mit je sve više ogoljen. I drugima je postalo jasno da mi želimo samo pare. Osjećaju gosti sve više da je najpoželjniji gost onaj koji plati, a još poželjniji onaj koji plati a ne dođe.

sidrenje

 

Već godinama slušam turiste kako se diskretno zgražaju samodopadnom podizanju cijena na sve usluge. Od marina do sendviča, svaka godina do sad je donosila poskupljenje od desetak posto. Posljednjih dvije tri godine koncesionari privezišta počeli su plakati kako se nitko ne vezuje. Njihova najveća sreća postale su nevere. Ironično ali istinito, danas na hrvatskom moru najbolji gost je prestrašeni gost. Taj bogobojazno bježi u sigurno utočište lučica i marina. Plaća sve što se od njega traži. I sretan je što je spašen. Kad bi netko tom istom gostu kazao da nije dužan platit marinu ako neće koristiti struju i vodu, i ako isplovi čim uvjeti na moru prestanu biti olujni vjerojatno ne bi bio proglašen dobrohotnim morskim vukom, već izdajicom nove vrle hrvatske neoliberalne sreće.

 Malta sea plane landing in congested harbour

Jedina dobra strana novoga zakona je dugo snivana dozvola hidro avionima da smiju slijetati u more. Bolje upućeni znaju da je to najvećim djelom zasluga njemačkog avio lobija.Trebalo je više od prosječnog životnog vijeka da se ponovo dozvoli aluminijskim pticama da odnose i donose ljude sa morske površine. Jer to je započelo početkom prošlog stoljeća. U Grčkoj npr sasvim je normalno da hidro avion slijeće među jedrilice, te zatim kao svako drugo plovilo ulazi u marinu i iskrcava goste.

U Grčkoj vam ljudi prije nekoliko godina nisu vjerovali da se sidrenje kod nas naplaćuje. Naravno, to je ipak pomorska nacija. A pomorci ne moraju čitati zakone o sidrenju. Već tisućama godina, kad nema rata, svaki brod ima pravo nesmetane plovidbe i sidrenja, naravno, besplatno. Ali u Hrvatskoj već dugo vladaju ratovi. Jedan je završio 1995. Ali rat za normalno i zdravo društvo traje i dalje. Ovaj novi zakon je samo još jedna izgubljena bitka zdravog razuma protiv naizgled neuništive hrvatske gluposti.

 img 1722w

Novi zakon predviđa grubu segregaciju onih koji imaju od onih koji nemaju para za sigurno privezište. Te povredu slobode plovidbe i sidrenja. Predviđa udaljenost od 300 metara od područja na koje je plaćena koncesija kao zonu bez usidrenih plovila. U praksi to znači da u većinu naših uvalica siromašni nesmiju niti prismrditi. Jer danas gotovo svaka uvala ima svog koncesionara, a ono malo što je ostalo slobodno, kako stvari stoje, neće još dugo.

 Uzvratite udarac bezobzirnim zakonodavnim silama koje nemaju veze ni sa pameću ni sa pomorstvom. Potpišite peticiju koju je pokrenuo prijateljski portal nautica-portal.

Tako ćete barem znati da ste učinili malo (ali i malo je beskonačno više od ništa) za slobodu na moru. Makar je bitka vjerojatno već izgubljena.

Peticija  

Foto: Robert Matić (osim aviona)